Najčešće nedoumice pri operaciji krajnika

U jednom od prošlih blogova pisali smo o tome što je operacija krajnika, kada bi ih trebalo vaditi i koji su najčešći razlozi.

Sada smo izdvojili neke od najčešćih nedoumica vezanih uz probleme s grlom i vađenjem krajnika.

Moje dijete nikada nije imalo upalu grla, a mora operirati tonzile!

Vaše dijete ima poremećaj disanja tijekom spavanja (hrče, ima stanke u disanju, nemirno spava, preznojava se) i zato se mora operirati. Takvo disanje nije normalno. Dijete je noću stalno u nedostatku kisika, što dugoročno oštećuje krvne žile i vitalne organe. Osim toga, dijete koje tako diše budi se umorno i nervozno jer se nije odmorilo tijekom noći. To rezultira lošijim rezultatima u školi, dijete djeluje „hiperaktivno” i neposlušno. Ponekad je nužno operirati samo treći krajnik, ali u slučaju opstrukcijske apneje u spavanju (prekida disanja duljeg od 10 sekundi), to nije dovoljno.

Dijete mi nikada nije imalo upalu uha, a liječnik predlaže operaciju trećeg krajnika!

Veliki treći krajnik, osim što predstavlja smetnju u disanju na nos, zatvara ušća Eustahijevih cijevi i dovodi do stvaranja podtlaka u srednjem uhu, nakupljanja tekućine i nemogućnosti izjednačavanja tlaka te dijete slabije čuje. Ako takvo stanje potraje dulje od šest mjeseci, može doći do stvaranja priraslica među slušnim koščicama i trajna oštećenja sluha.

Koja je najranija dob za operaciju?

a girl of seven European appearance brunette holding hands by the throat on a gray background, asthma, sore

Operacija trećeg krajnika može se napraviti već s jednom godinom. Operacija tonzila i treće mandule obično se radi nakon treće godine života jer očekivani gubitak krvi tijekom operacije može biti rizični čimbenik za manje dijete. Tome se može doskočiti primjenom tzv. beskrvnih metoda operiranja te tako možemo operirati i mlađu djecu.

Odlazak otorinolaringologu

U većini slučajeva roditelji dovode dijete na pregled s određenom idejom o tome treba li dijete operaciju ili ne, stoga su iskazi roditelja o zdravstvenom stanju djeteta vrlo često iskrivljeni i oblikovani prema zacrtanom cilju. Otorinolaringolog sluša roditelje, ali samo odgovore na ciljana pitanja, pažljivo gleda i sluša dijete te procjenjuje njegovo disanje, govor, uhranjenost, boju kože, izraz lica i čita uputnicu pedijatra.

Kako se indikacije za (adeno)tonzilektomiju mogu ugrubo podijeliti u dvije skupine, smetnje disanja i/ili učestale upale, tako su i pitanja koja postavlja otorinolaringolog podijeljena u dvije skupine.

Ova pitanja može postaviti i roditelj sam sebi kada razmišlja o zdravlju ili bolesti svog djeteta i eventualnoj potrebi za operacijskim liječenjem.

Beautiful young mother and her daughter in autumn park

Prva skupina pitanja „traži" znakove opstrukcije disanja:

• Kako dijete diše – na usta ili na nos?
• Hrče li noću?
• Spava li nemirno?
• Preznojava li se noću?
• Ima li stanke u disanju?
• Govori li „kroz nos”?
• Kako guta krutu hranu?

Druga skupina pitanja otkriva učestalost i značaj upalnih promjena:

• Koliko često dijete ima upale grla?
• Koliko antibiotika godišnje popije?
• Ima li česte upale uha?
• Kako čuje?
• Curi li mu često gnojni sekret iz nosa?
• Ima li neugodan zadah iz usta?