Na marginama svijeta: Kako doći do Kine – dio prvi

Za blagdane sam bio doma. Volim biti doma, normalno. Lijepo mi je vidjeti frendove s faksa, susresti susjedu s kojom sam se igrao u parku kao dijete, koja se sad igra u parku kao dijete sa svojim djetetom, čuti jezik koji sam prvi od svih naučio, popiti kavu uz koju uvijek dobiješ čašu vode i spavati ispod postera Nirvane.

Volim to sve taman toliko dok ne odlučim gdje ću dalje.

Prošlog utorka sam susreo Luku, koji radi u jednoj IT tvrtki. Kaže, vratio se upravo iz tromjesečnog poslovnog boravka u Kini. Sjeli smo, besposličareći – on jer je na dopustu, ja jer sam besposličar, na tu kavu s čašom vode u kvartovski kafić i prepričavali jedan drugome 3 godine u kojima se nismo vidjeli. Prepričavali sve ono što nije bilo na Fejsu ili Instagramu…

Odlučio sam. Idem u Kinu.

Na poleđini računa zapisao sam sve što sam smatrao važnim dok me je Luka upućivao u proceduru: viza, brutalan street food (Silicol gel), ima smoga (Nisita mast), kupi nove tenisice, ponesi rezervne baterije za mob (njih sto) i nešto u zadnjem redu što sad me mogu razaznati, ali sigurno nije važno.

Doma sam, zahvalan na dobrom internetu, kuckao po tipkovnici kako doći do Kine.

Mogao bih letjeti…a mogao bi i vlakom. Transsibirskom željeznicom. Trnci su me prošli kad sam otvorio fotke koje je okruživao članak o tom putu. Moram ići. I moram ići ovako.

Ok, viza za Kinu, viza za Mongoliju i viza za Rusiju. Letim do Moskve, pa laganini kroz Sibir. Može.

Još samo moram reći mami. Veće su mi šanse da ću isposlovati vizu za Mars nego mamin blagoslov za ovaj put, ali vrijedi pokušati.

Držite mi palčeve

Što će se dogoditi?

1. Krenuo je na put Transsibirskom željeznicom 

2. Kina će pričekati koju godinu, sad ide na drugo putovanje 

Gdje bi ste voljeli poslati našeg putnika. Odaberite: