Kad završiš u Kini brže nego što si planirao ili “izgubljen u prijevodu” – dio prvi

Da, stigao sam u Kinu. Da, čitatelji moji dragi, vi ste odgovorni za to. I da, iskoristio sam to kao izliku pred svojom majkom koja me jedva pustila iz kuće kad sam joj saopćio ovu vijest, nakon što sam već iznio stvari pred prag, tako da joj maksimalno smanjim šanse da me u tome spriječi. Zaustaviti me nije uspjela, unatoč svim psihofizičkim naporima, ali mi je uspjela u pretinac ubaciti tubicu Tyrosura, očito predvidjevši neki sličan scenarij. Majčinska intuicija, što ćeš.

Da vas podsjetim – u prošli blog sam stavio anketu u kojem sam vas zatražio da mi pomognete odabrati sljedeću destinaciju na koju ću otputovati. Na moju sreću ili žalost (to tek trebamo saznati) odabrali ste Kinu. Umjesto Transsibirske željeznice, odlučio sam ipak doletjeti ravno u Hong Kong. Ovo su prvi dojmovi, ukratko:

  • Tri sata čekanja na aerodromu

Rojevi kineskih turista koji upravo napuštaju Lijepu Našu. Navala na aerodromske suvenirnice kao da nema sutra (gdje im to sve stane?). Sveopća histerija pregledavanja snimljenih selfija na mobitelima i tabletima.

  • Misija izlaska s aerodroma u Hong Kongu

Psihička priprema za ono što me čeka u gradu. Ispravak netočnog navoda iz prethodne točke – ono nisu bili rojevi ljudi. Tek sad sam shvatio što su to rojevi ljudi. Trebalo mi je otprilike dva sata da svojoj (skoro dvometraškoj) malenkosti i skromnom rancu s najosnovnijim potrepštinama izborim put prema vani.

  • Hong Kong

Ispravak netočnog navoda iz prethodne dvije točke – ne, nisam još imao ni blagog pojma što su to rojevi ljudi. Ako se ono mogu zvati rojevi, ovo je sada košnica.

Priznajem da mi planiranje puta nikad nije bila jača strana, koliko god da putujem, ali na neki stvari ipak misliš da si spreman. Da ne duljim, mislio sam da znam otprilike što me očekuje u Kini, ali napravio sam nekoliko ključnih pogrešaka. Ovaj dio bih posebno preporučio onima koji imaju želju jednom ovdje doputovati:

  • Podcijenio sam smog

Oh da, bio sam ja već u svjetskim metropolama. Derao sam si grlo suhim kašljem u New Yorku i Parizu i mislio sam da sam naučio lekciju. Kako sad stvari stoje,  za Hong Kong mi moje trostruke zalihe isle neće pokriti ni tri prva dana.

  • Štedio sam na smještaju

Ideja je bila da ću biti toliko umoran nakon puta da ću se samo onesvijestiti na bilo čemu što se legitimno priznaje kao krevet u bilo kakva četiri zida i da se ne isplati na to trošiti novce. Ideja je bila pogrešna. Kako zamišljaš atomsko sklonište? Garantiram da je ovaj hotel (ili što već) sigurno deset puta gori od te predodžbe.

  • Mislio sam da Kinezi dobro znaju engleski

Mislio sam da će barem u Hong Kongu svi govoriti engleski i da će biti lako. Nije. Ako ne naletim na strance ili eventualno na mlađe Kineze, Google translate je moj vjerni pratioc, moja desna ruka, nit vodilja, moje svjetlo u tami, moje sve. Još uvijek se nadam da dosad samo nisam imao sreće.

A kad smo kod sreće, baš me zanima kako će me služiti ostatak puta. Naime, nedugo nakon što sam stigao u ovu “nazovi sobu” i poslužio se prostorijom koja bi trebala imati funkciju kupaonice, na ormariću sam našao porukicu. Da, porukicu, ručno napisanu na papiru, i to ne kineskim pismom, već našom, dobro mi poznatom latinicom, i to na hrvatskom jeziku.

“Iako izgledaš umorno, ja znam da ti nije tako mrsko biti izgubljen u prijevodu.  Idemo se izgubiti do kraja. Sutra u 10.30 čekam te ispred hotela.”

Kontempliram već neko vrijeme, ali nemam ni najblažeg pojma tko bi mogao biti autor ove poruke. Saznat ćemo sutra ujutro. Sad idem sklopiti oči i probati zaspati na najneudobnijem madracu koja su moja leđa ikad osjetila (a vjerujte mi, spavao sam svugdje), u nadi da ću se ujutro probuditi sa svim organima na broju, i da će tako i ostati do kraja puta. Poželite mi sreću.