Na marginama svijeta: Pod katalonskim suncem

Nije mi prvi put u Barceloni. Budući da je svaki put kad dođem količina turista u tom gradu još veća nego prošli put, odlučio sam se ne zadržavati. Odakle jedan grad crpi kisik za sve te ljude?

Probijam se kroz zaglušujuću masu užarenih glava, šešira, torbica i kamera. U ovoj gužvi ne bih prepoznao ni rođenu majku da mi maše selfie štapom ispred lica.

Treba smisliti gdje ću dalje. Lovim popodne neki vlak prema sjeveru, pa gdje me odvede. Dotad ću, zavaljen na stepenicama, romantičarski zuriti u katalonsko nebo.

Dok smišljam solažu na akustičnoj gitari, prebirući prstima u prazno, zanemarujući gdje sam, moju skladbu (koja bi lako mogla postati hit da je ikad zabilježim) prekida daleko žešći val pokreta crvene marame u dugim rukama rasplesane Španjolke.  U crnom trikou, previjajući savršeni struk,  šarala je tom maramom po panorami grada.  Zablenuo sam se u tu maramu kao bik u matadora, u njezine spretne i brze pokrete, u njezine ruke, bedra, kosu… Zalijepila me za stepenice pod podnevnim suncem.

Gorio sam, u svakom pogledu. Srećom pa u Maroccu nisam potrošio sav Panthenol.

Da me netko pita – prepričao bi kako sam ustao i plesao s njom, ali istina je da sam izgledao kao dijete pred izlogom slastičarnice.

Nespretnim španjolsko-engleskim zahvalila je na pažnji (joj, da je samo znala koliko sam joj pažnje dao…). To preplanulo lice s jakim obrvama iznad smeđih očiju hodalo je među turistima razbacanima po stepenicama (tek tad mi je postalo jasno da nismo sami), okrenulo se prema meni, a ruka mi ispružila šešir.

Kvragu, totalno sam dekintiran (moram poraditi na tome, postaje zabrinjavajuće). Nervozno se smješkam dok kopam po džepovima, iako znam da neću ništa izvući iz njih, ali kupujem si vrijeme. Napipam bočicu Vaxola i oblutak koji sam skupio na marokanskoj plaži, automatski ga ubacim u šešir. Prvo promatrala taj blesavi kamenčić koji se pomiješao s kovanicama u šeširu, zatim je prasnula u smijeh, okrenula se i nastavila dalje. Koji gaf…

Našao sam bankomat, utješio se pinchosima iz nekakve kvartovske krčme (hrana je imala puno bolji okus nego što je izgled mjesta obećavao) i krenuo u potragu za sjenovitim mjestom za kratku popodnevnu siestu, prije nego što nastavim do kolodvora.

Gledam u pod, jer ionako tražim sjenu, a one se najbolje tako daju naći. Vidim dobro mjesto, obuzima me radost jer je nekim čudom prazno i stigao bih zauzeti ga prije ovih Amera da me za ruksak nije nešto povuklo.

Pljačkaju me!

Okrenem se, spreman na svoje kung-fu pokrete koje znam još iz vremena kad mi je Karate kid bio omiljeni film i shvatim da je  to ona ista ruka koja mi je prije par sati ispružila šešir, i čiji sam hipnotičan ples nagradio kamenčićem s plaže.

“You got lost?”

Nije trebala mahati maramom da je nastavim pratiti u stopu.

Taj ostatak dana sam prvi put zapravo posjetio ovaj grad. Prvi put sam shvatio da prljaviji pod u Španjolskoj znači bolju birtiju i da pravi tulum ne počinje prije 1h u noći.

Vlak sam propustio…

Po ljetnim vrućinama, spavati na klupi u parku uopće nije tako loše. Zahladi li, imam crvenu maramu da se njome pokrijem.