Kad princeze postanu sirene Pt.2

Ako još niste pročitali prvi dio, pročitajte ga sad pa se vratite…

U sekundi me stresla panika od glave do vrhova prstiju.

Vrućina mi je odjednom postala nepodnošljiva, a blještavo more i šljunak oko mene pretvorili su se u scenu iz najgore noćne more. Ono od čega strahuje svaki roditelj događa mi se upravo sada, na plaži, sa zbunjenom Bubom i Princezom 1 koja pilji u mene tim velikim očima. Njoj i dalje nije jasno gdje je sladoled koji je čekala, a ja umirem od brige gdje mi je nestala kćer.

Ne znam odakle da krenem, od mora ili od kopna, a najgori scenariji vrte mi se po glavi. Od svih ovih ljudi na plaži, tko zna koliko je manijaka, možda je sad u nečijem automobilu i na putu za tko zna gdje, a možda je otplivala daleko pa su je povukle struje…

Prva reakcija – paraliza od straha. Druga reakcija – akcija, sad i odmah! Okupila sam sve klince oko Bube, da ne bi više nekome palo napamet udaljiti se. Nju sam angažirala da zove muža i alarmira sve poznanike u mjestu – neka jave ako vide bljedunjavu sedmogodišnjakinju u šarenom kupaćem kostimu koja djeluje kao da ne pripada situaciji u kojoj se našla. Samo, takvih u mjestu ima tko zna koliko…

Pročešljala sam sve obližnje kafiće brzinom munje, vjerojatno su svi mislili da nisam baš svoja ili da me lupila vrućina. Nasumične prolaznike zapitkivala sam jesu li vidjelu izgubljenu curicu i ukratko je opisala, ali odgovori su uglavnom bili tipa “Non parlo Croato…Italiano?”, “Waas?” ili samo beznadni pogled koji bi prošao vidokrugom po kojem je šetalo barem desetak takvih curica – a nijedna moja.

Pregorila sam od sunca, kupala se u vlastitom znoju, dehidrirala, ali odlučila sam ne stajati dok se ne srušim ili dok ne nađem Princezu. Dok sam jednom zbunjenom Čehu pantomimom i bazičnim engleskim objašnjavala “Little girl, skinny, brown hair, lost…” zazvonio mi je mobitel u torbi. Panično sam kopala po velikoj torbi za plažu natrpanoj stvarima- novčanik, krema za sunčanje, Tyrosur, naočale, isla…aha, evo tu je! Konačno sam napipala mobitel i javila se Bubi.

  • “Kako misliš, bila je kod prijateljice???”

Čeh se stresao od mog urlika i zatim samo pažljivo udaljio, bez pozdrava.

Koliko sam shvatila Bubino ubrzano objašnjenje preko mobitela, moja kćer je na putu do sladoleda upoznala novu prijateljicu, koja joj je odlučila pokazati svoj novi supercool fidget spinner pa su otišle kod nje u apartman i tamo se zaigrale.

Dok sam se vratila do njih na plažu, svi su već bili na okupu, smireni, sa sladoledom u rukama. Pridružila im se neka nepoznata djevojčica skandinavskog izgleda.

Nisam znala trebam li se sada izvikati na svoju nepromišljenu odbjeglu kćer, ali prvi refleks mi je bio samo da je zagrlim svom snagom.

  • “Bezobraznice jedna, ako se nisi dosad utopila, ja ću te sad udaviti!”
  • “Mamaaa, ispast će mi sladoled!”

Obje smo se histerično smijale, ja od kombinacije adrenalina i ogromnog olakšanja, ona vjerojatno od zbunjenosti.

  • “Kako ste je našli?” – upitala sam Bubu.
  • “Ozrenova prijateljica. Princezini novi prijatelji smješteni su u njenom apartmanu”
  • “Koja prijateljica?”
  • “Ma ova jedna, iz mjesta…”

Osjetila sam joj dozu gorčine u glasu i da kipi od želje da mi nešto kaže, a ne može pred djecom.

Sunce je počelo padati i uskoro smo krenuli prema kući, cijela postava na okupu – s moje dvije Princeze, žive, zdrave i netaknute. U sljedećih desetak dana ljetovanja, toplo se nadam da će razina uzbuđenja i adrenalina biti barem malko niža.

Što rade naši ostali junaci? Saznajte.